Pod istom zastavom, zastavom LiDraNa

U srijedu, 16. veljače, održana je Općinska smotra Lidrano 2022. godine u Osnovnoj školi Zemunik.

Natjecanje je održano preko platforme Teams, a učenici naše škole ostvarili su zapažene rezultate u svim kategorijama.

 Za Županijsku razinu smotre u kategoriji literarnih radova predloženi su sljedeći učenici:

Duje Petković s proznim tekstom „ Muke po online nastavi“, Eva Skorić sa šaljivim tekstom „ U mojoj ulici“ te Loreta Sorić s dijalektnom pjesmom „ Dvi matere“.

U kategoriji pojedinačnog scenskog izraza predloženi su učenici:

Roko Frleta s monologom „ Šuti i plivaj, Sara Šindija s proznim tekstom „ Ole i Trufa“, Tončica Sović s monologom „ Zeleni pas“ te Danijela Rimanić s tekstom aktivistice za dječja prava „ 20 iznimnih djevojčica koje su promijenile svijet“.

Za Županijsku razinu, u kategoriji novinarskog stvaralaštva predložen je intervju Lare Kačanić s karate trenerom „ Karate- do život“.

Čestitamo svim učenicima i njihovim mentorima predloženima na Županijsku razinu smotre Lidrano te im želimo puno uspjeha.

U nastavku pročitajte sve radove s kojim smo nastupili na Općinskoj razini.

Dvi matere

Dvi matere škicanih kolet i modrih veštid

stale pod boloturu, kafu piju.

Čekaju dičurinu da iz sela doslipaju.

Kukala se sunčaju po mociran.

Babe nose kofe pune verdure

za cilu šetimanu,

iz fuštana vadu facoliće

i brišu kapje znoja.

Dičurina iz sela brankelaju

puno brime šuškarij, švikalic i pušulet.

Na obali klape pivaju i furešte zabavljaju.

Sunce zalazi i cilo misto

na počinak iđe.

                                                                                               Loreta Sorić

Muke po online nastavi

Ovu školsku godinu pred božićne praznike moj je razred prešao na online nastavu zbog situacije s koronom. Poruku smo dobili od razrednice i zavladala je opća panika. Tražio sam tablet i razmišljao kako će to sutra izgledati jer se nikad nismo susreli s takvom nastavom.

U 8 sati ujutro na Teams kanalu piše obavijest: „Ne ulazite još, na videopozivu sam.“ Strpljivo sjedim za stolom i čekam poziv razrednice. Pokušavam se uključiti u videopoziv. Polovici razreda je to uspjelo, pola ne vidi, a neki ne čuju. Neki su još u pidžamama. Učitelja vidimo kako zijeva poput ribe i ne čujemo ni tona. Flora u međuvremenu provodi anketu o tome jesmo li se naspavali, oprali zube, obukli se, počešljali itd. Dobro još nije tražila da nam pregleda uši kao što su to nekad radili higijeničari o kojima su mi pričali roditelji. Gino je otišao na WC i usput marendao. Kod Perle su u tijeku građevinski radovi, pa svi čujemo bušilicu i štemalicu u pozadini, Roko popravlja frizuru, kod Nele se čuje mačak koji se uključio na sat Prirode...Neki su pod silnim stresom, a neki opušteni kao na plaži u srpnju.

Nekako smo preživjeli prvi dan online nastave. Nakon toga bilo je lakše. Iako je taj period bio pun smijeha i zabave jedva smo dočekali povratak u školske klupe.

                                                                                        Duje Petković

U mojoj ulici

Netko tko prolazi mojom ulicom pomislio bi kako je to jedna sasvim obična i ni po čemu posebna ulica. No bio bi u krivu.

Moje susjedstvo nije baš veliko tako da se sve ubrzo dozna. Kažu da se informacije najbrže šire putem interneta. Koja zabluda. Po brzini širenja informacija moja ulica bi se trebala zvati 6G ulica. Kad dobijem lošiju ocjenu, a to je rijetkost, moja mama sazna prije nego li dođem iz škole. Kako nas je malo djece o nama vode brigu svi susjedi. Jedva čekam vikend da odmorim od škole i onda se dogodi da ranim subotnjim jutrom čujem susjede kako raspravljaju čija je salata zelenija i sočnija, čija je mačka opet mokrila i ostavila žute fleke na travnjaku susjede Cvite, moja ili moje prijateljice Ane, čija fasada je ljepša, tko je kupio novi auto na kredit, a tko novcem zarađenim od apartmana. Tko se u mjestu ženi, razvodi, rađa i umire. Svega se ja naslušam u rano jutro kroz prozor svoje sobe. Kada me prisilno izvuku iz kreveta, na brzinu se odjenem i izađem ispred kuće čekati svoju prijateljicu Anu da idemo na vožnju biciklima. Mama je već izbacila posteljinu preko mojeg prozora da se zrači, osjećam svjež miris tek opranog i razgrnutog rublja na žici. Uživam u jutarnjem suncu. Susjed Roko kao da čeka iza zida kada će mama razgrnuti robu pa krene paliti vatru za roštilj. To dimi čitava ulica kao u Kabulu. Mama naravno skuplja rublje i ljutito vrti glavom, jedva se suzdržava da mu nešto ne odbrusi. Sjeti se da je ipak stariji pa iz poštovanja pregrize jezik. Tu je i Đuro, on je pravo osvježenje u našoj ulici. Svi ga volimo jer je uvijek veseo, razigran i maše repom. Đuro je labrador kojeg smo usvojili i koji slobodno luta po ulici. Blizu moje kuće je susjed koji ima kokošinjac - omiljen Đurin zabavni park. Ja i Ana ga pokušavamo sprijateljiti s kokošima, no bezuspješno. U kokošinjcu je pijetao Jure koji je kao budilica. Uvijek zakukuriče u 7 ujutro tako da probudi cijelu ulicu. Taj ne poznaje vikende. Kako je u blizini crkva, onaj koga ne probudi Jure, probude ga crkvena zvona, no već smo navikli na to.

Ne mogu dočekati upis na faks da se konačno naspavam vikendom. Tko zna? Možda se do tada naviknem na ovaj šušur u svojoj ulici i bude mi nedostajao.

                                                                                                  Eva Skorić

Amo do tri, amo do tri

U ruci prebirem po kartama za briškulu i prisjećam se trenutaka provedenih s mojim djedom. Moj djed Rola bio je mudar čovjek i veliki govornik. Imao je desetero djece i trideset i osam unučadi, ali svima nam je zajedničko da smo morali znati igrati na karte.

Ljeti kada bi se i cvrčci rušili u nesvijest od omare i sunce žeglo još ranim jutrom moj djed Rola sjedio bi van u dvoru za stolom i gledao tko će proći ulicom. Svatko tko bi išao na more ušao bi u dvor javiti se djedu i baki. Djed bi odmah ujutro pripremio karte, stavio ih na prozor uza stol za kojim je sjedio, te vrebao koga će namamiti da zaigra s njim.

Kad bih ja ili netko od naših prošli preko dvora, djed bi odmah dozivao: „Amo do tri, amo do tri.“

Netko bi mu pristao, a netko bi govorio: „ Iđemo sad na more, kad se vratim ćemo igrat.“ Kad bi ga netko pobijedio, govorio bi: „Amo do pet.“ I tako bi povisivao sve dok on ne bi pobijedio. Sa svojim unucima volio je igrati briškulu, a sa sinovima i zetovima trešetu. Moj djed da je mogao, igrao bi cijeli dan na karte. Kad ne bi imao s kim igrati, bavio bi se poljoprivredom.

Mislim da ćemo ga po mnogočemu pamtiti, no najviše kao strastvenog ljubitelja briškule i trešeta. Kad god igram na karte, sjetit ću se svoga djeda, njegove vesele ćudi, mudrih riječi i dobrih djela.

                                                                                          Ana Lisica

Svađa

U jednoj kupaonici

na ormarića polici,

svađale se četkice dvije,

zubni konac im se smije.

Plava će Rozoj svisoka:

„Moja vlakna su vrhunska,

to vidi i onaj slabijeg oka

pa čak i poput tebe guska.“

„Ha, ha , ha, sintetička vlakna su to

i strše na sve svijeta strane.

Tko ne želi krljave zube,

tobom će četkati da stane.“

„Alo, Alo, cure lakše malo!“

zubni konac htjede da ih smiri.

„Što se javljaš, ti žgoljavko?

Zar u tebe itko više viri?“

Očajno će zubni konac:

„Što se ne rodih kao parni lonac?

Da ne slušam vaše svađe

kakva sudba kleta mene snađe.“

Pitam vas dvije sada:

„Što je posao naš?“

Na trenutak tišina zavlada.

„Da radiš ono što najbolje znaš.“

Svi smo jednako bitni

bili debeli, čupavi, mršavi ili sitni.

          Nakon ovih riječi sada

mir među četkicama vlada.

                                                                                     Marija Sović