Puna usta tolerancije
Što je za mene tolerancija?
Za mene je tolerancija kada nekoga poštuješ bez obzira na boju, vjeru, spol, državljanstvo ili jezik kojim govori, bez obzira na poteškoće koje ima, boju kose, uspješnost u školi, bogatstvo ili porijeklo. Čini mi se da su danas svima puna usta „tolerancije“, ali kad trebaju pokazati svoju toleranciju onda baš i nisu spremni na to.
Često na TV-u vidim kako političari ne pokazuju baš velik stupanj tolerancije. Kada su izbjeglice trebale doći, svi su počeli govoriti da će im pomoći koliko god mogu, ali kad su počeli neprestano pristizati u velikom broju neke su države počele zatvarati svoje granice i buniti se protiv primanja izbjeglica.
Ponekad se pitam što bi bilo da u moj razred dođe neko dijete iz Sirije, Afganistana ili neke druge daleke zemlje? Ne bismo se mogli sporazumjeti jer govorimo različitim jezicima. Kada samo razmišljam o tome i kada to nije stvarnost mislim da bih prihvatila takvo dijete, ali u stvarnosti tko zna što bi bilo. Mislim da bi im se dosta djece rugalo jer misle da su “drugačiji“, a ustvari smo isti.
Često se rugamo djeci koja dođu u školu i onda se oni osjećaju odbačeno, a trebali bi opušteno dolaziti u školu. Sva sreća da ima i učenika koji ih prihvate bez problema. Učitelji su dosta tolerantni prema učenicima, ali jesu li učenici tolerantni prema učiteljima? Mislim da neki jesu, a neki baš i nisu: npr. ako dođe neki novi učitelj koji ima višak kila, problema s govorom ili s hodom, puno djece im se ruga i počne ih ogovarati po školi. Ja u mojoj školi imam učiteljicu koja od rođenja boluje od cerebralne paralize zbog koje teško hoda. U početku je to svima bilo neobično, ali sada joj pomažemo ako treba pomoć i svi smo je prihvatili. U obitelji se svi toleriraju jer su svi povezani i, jednostavno, svi se prihvaćaju i vole.
Predlažem neka svi koji se vole rugati zamisle kako bi njima bilo da im se netko ruga. Nadam se da će doći dan kada ćemo svi početi prihvaćati i poštivati jedni druge. Dan kada nikome neće biti važno tko je koje vjere, nacije, boje kože, kako tko govori, oblači se, hoda ili izgleda. Dan kada se više nećemo bojati drugih i drugačijih i zatvarati se u svoje svjetove. Jer, na kraju krajeva, zar nismo svi jedna velika raznovrsna obitelj?
Iva Milanović, 6. b
