Vratit ću se jer Ukrajina je moj dom!

U novijoj povijesti, nažalost, pamtit će se datum 24. veljače. Datum početka rata u Ukrajini

koji je ugrozio mnogu djecu i potjerao ih iz domova. Novi dom u Hrvatskoj, u Bibinjama, pronašla je obitelj Kosyk koja ima tri kćeri. Veroniku, učenicu šestog razreda, Olyu, učenicu petog razreda te Nastyju učenicu drugog razreda.

Već su neko vrijeme s nama u školi pa sam odlučila kratko porazgovarati s Veronikom, najstarijom sestrom, o prvim danima u Bibinjama, o školi, o prijateljima i pogledu u budućnost.

Kako Bibinje, Hrvatska?

Veronika: Tjedan dana nakon početka rata krenuli smo automobilom iz Ukrajine. Dvije noći smo proveli u Poljskoj, zatim jednu noć u Češkoj te smo krenuli za Hrvatsku. Prvu noć u Hrvatskoj proveli smo blizu slovenske granice. Kako je moj ujak već bio u Bibinjama, odlučili smo i mi tu potražiti utočište. Kad smo stigli u Bibinje smjestili smo se kod jedne obitelji koja je iznajmljivala stanove. Sve nam je bilo novo, drugačije, a nismo razumjeli niti riječ.

Što ti je bilo najteže u prvim danima života u Bibinjama?

Veronika: Odjednom ti je sve novo, baš sve! Ali ipak mi je bilo najteže što nisam razumjela jezik.  U obitelji gdje smo se smjestili je bila djevojčica moje dobi. U početku smo se sporazumijevale na engleskom jeziku. Bilo je teško.

Koliko ti je bilo teško savladati čitanje i pisanje na latinici?

Veronika: U Ukrajini sam učila engleski jezik pa sam većinu slova znala. Dobila sam nekoliko novih slova koje sam vrlo brzo naučila, jer čim smo se upisale u školu i krenule s nastavom bilo je organizirano učenje hrvatskog jezika. Nakon šest mjeseci počela sam pratiti nastavu kao i ostali učenici u razredu. U samom početku bilo je teško, ali trudila sam se, učila. Imam odlične ocjene iz svih premeta, idem i na natjecanje iz Matematike!

Imaš li prijatelje? Kako su te prihvatili učenici iz razreda, škole?

Veronika: Flora je moja najbolja prijateljica. Kod njene obitelji smo u početku bili smješteni te sam se s njom vrlo brzo počela družiti. U početku mi je puno pomagala sa školom, jezikom. Imala sam sreću jer smo zajedno u razredu.  Pred kraj petog razreda stigla je još jedna djevojčica iz Ukrajine, Arina. Družimo se, pričamo ukrajinski i hrvatski.

Sad kad si se naviknula na nastavu tu kod nas, možeš li mi reći koja je najveća razlika u školstvu Hrvatske i Ukrajine?

Veronika: Ima dosta razlika, ali i sličnosti. Ipak bih istaknula to što je u Ukrajini ples školski predmet, od prvog do četvrtog razreda. To mi najviše nedostaje.

Je li ples tvoj hobi?

Veronika: Da, oduvijek! Obožavam ples, slikanje i dizajniranje.

Poznato mi je kako si se po dolasku u Bibinje, uključila u mažoretkinje?

Veronika: Da! Čim sam čula kako ima mažoretski klub, uključila sam se zajedno sa sestrama.  Prekrasno mi je, stekla sam puno prijateljica, treniramo, družimo se, nastupamo i putujemo. U studenom smo bile u Italiju na Svjetskom mažoretskom kupu u malenom mjestu Montecatini Terme, blizu Firence. Osvojile smo zlatnu medalju u juniorskoj skupini, kategorija mini mix. Bilo je neopisivo! Prvi dan smo otišle u Firencu, razgledavale kao pravi turisti! Hahahaha! Raspored je bio gust, svaki dan smo imale nastupe od deset ujutro do osam navečer, ali sve je bilo predivno. Zbližile smo se, družile, smijale i imale pidžama zabave u sobama.

Što najviše voliš u Bibinjama?

Veronika: Volim školu, more, prijatelje,…. Sve volim.  Jako mi je lijepo u Bibinjama.

Gdje vidiš svoju budućnost?                                                                                  

Veronika: Kad odrastem želim biti dizajnerica, a ako me pitaš gdje se vidim u budućnosti, tada definitivno u Ukrajini. Ukrajina je moj dom, tamo je moja obitelj, moji prijatelji i moj život! Sigurno joj se vraćam!

                                                                                                                                                                                  Pripremila: Maja Šindija, 6.c