Grad – to ste vi

... poručio je to Siniša Glavašević u svojoj Priči o gradu. 

Njegove rečenice inspirirale su učenike osmih razreda naše škole koji su napisali prigodne sastavke o Gradu Heroju. Kako tada još nisu bili rođeni, o Vukovaru i Domovinskom ratu najviše su čuli kroz priče svojih roditelja.

Već na prvom školskom satu 18. studenog, osmaši su minutom šutnje odali počast žrtvama Vukovara i Škabrnje, a predstavnici obaju razreda upalili su lampione u školskom hodniku. Na satu Vjeronauka i Hrvatskoga jezika kroz molitvenu meditaciju sjećali su se palih branitelja. Svima su u mislima bile nedužne žrtve. Tijekom ove školske godine osmaši planiraju posjetiti Vukovar te se pokloniti i upaliti svijeće za sve stradale. Sretni su što će vidjeti obnovljeni i slobodni grad.

M. Kandić

 

Literarni radovi učenika:

 

Vukovar 1991.

Vukovar – grad heroja! Toliko sam puta čuo da ljudi to govore. Na televiziji, po mjestu, u novinama… Moji kod kuće često znaju pričati priče o ratu. Sve to izgleda tako strašno i nestvarno, a zbilo se ne tako davno u našoj domovini.
Mama mi često priča o ratnim danima, ona je još bila u srednjoj školi kad je počeo Domovinski rat. Kaže da je bilo strašno teško, ali u ljudima je bilo toliko hrabrosti i zajedništva kao nikada. U podrumu su slušali vijesti, a najviše su ih zanimale one o Vukovaru. Nijedan grad nije podnio toliko stradanja kao Vukovar. Svi su molili da Vukovar pobijedi, da izdrži. Napadali su ga sa svih strana i iz svih najvećih oružja.
Bliži se godišnjica pada tog grada i svi koji su živjeli u to vrijeme gledaju i danas vijesti o Vukovaru sa suzama u očima. Iako se tada još nisam ni rodio ponekad mi se čini tako stvarno. Kobna sjećanja – iscrpljeni, izmučeni ljudi napuštali su svoj grad za koji su se toliko borili. Toliko namjernih zločina, zarobljenih, izmučenih i ubijenih.
Ali nije bilo uzalud. Vukovar treba biti naš ponos jer zbog Vukovara i svih ostalih koji su se borili mi danas uživamo ovu slobodu koju imamo. I trebamo je čuvati i prenositi sjećanje s generacije na generaciju. Jer Vukovar je Hrvatska, Vukovar smo mi svi i trebamo se vraćati u 1991. godinu i o njoj s ponosom pričati da se nikada ne zaboravi.

Roko Ćojder, 8. b

 

Vukovar

Toga dana zavladala je tuga. Nebo nad Vukovarom je postalo sivo. Više ništa nije bilo isto. Nije bilo smijeha, radosti, djeca se više nisu igrala na ulici. Samo se vidjela vatra, čuo se zvuk metaka, tijela ljudi koji su dali život za nas. Ti ljudi… oni su naš ponos, oni su se borili, zbog njih sada postoji Hrvatska. Ostavili su svoje žene i djecu da bi spasili svoj grad. Žene su se zavile u crno. Kao u moru gušile su se u suzama. Nisu znale jesu li im najmiliji živi ili mrtvi. Na njihovom licu se vidjela patnja. Zbog tih ljudi ne smijemo zaboraviti Vukovar.
Ti ljudi su nas naučili da vjerujemo u sebe i svoj ponos. Da se ponosimo svojom prošlošću i krenemo u budućnost.

Dina Lukić, 8. a

 

VUKOVAR

Davno je to bilo
pričali mi roditelji
kad iz podruma tamnog
izaći nisu mogli.

Po Hrvatskoj su padale granate smrti,
agresor je objavio rat,
njemu nije bilo bitno jesi li
dijete, žena, susjed il’ do jučer brat.

Herojski Vukovar je najveći križ nosio
za Hrvatsku ljubav i slobodu je isprosio.
Svake godine u taj grad rijeke ljudi stižu,
razna sjećanja i priče u koloni ljubavi se nižu.

Križevi bijeli će ti priču svoju reći
dok povorka ljudi oko njih će teći.
Vodotoranj tu snagu ima
Razviti naš stijeg u inat svima.

Dok vučedolska golubica nad njim leti,
ti upali svijeću za sve heroje
i Vukovara se sjeti.

Leona Sorić, 7.a

 

I moja svijeća svijetli za Vukovar

Spomen na muku u Vukovaru, ta patnja i bol neće nikada izblijediti. Plače mi se kada se sjetim što se događalo ljudima, koliko je zvjerstava tamo počinjeno i neljudskih djela urađeno. Obnavljam svoja sjećanja na Vukovar mislima, riječima i tišinom. Grad je bio sravnat sa zemljom, razoren i uništen. Nevini su ljudi plaćali životima zbog nečije pohlepe, ljubomore i zlobe. Vukovarom je prolazila kolona tuge i očaja. I nakon toliko godina, dira nas u srce kada netko priča o Vukovaru. U mislima ljudi koji su preživljavali taj pakao bilo je to da će se jednog dana samo sjećati ili biti u nečijem sjećanju. Grad je živio u neprestanom strahu od pada i smrti. Ne mogu ni zamisliti bol ljudi toga grada koji i danas nema sve odgovore koje traži, krivce pred pravdom, žrtve bez grobova. Tugovalo se među ljudima, tugovalo zbog sudbina i danas se tuguje. Vukovar nije pao u jedan dan već su devedeset dana hrabri branitelji danonoćno ratovali i nisu imali zamjene. Svi su bili tamo u svakom trenutku. Svaki Hrvat nek im je zahvalan. Neka i moja svijeća svijetli za Vukovar!

Mia Sorić, 7.a

Free Joomla Lightbox Gallery