INTERNETSKI ČASOPIS
OŠ STJEPANA RADIĆA - BIBINJE

INTERVJU: Bojana Meandžija, spisateljica

„Trebamo razmišljati o budućnosti, a ne stalno čeprkati po ranama prošlosti“

U našu školsku knjižnicu stigla je nova knjiga koja me zainteresirala već svojim naslovom Trči! Ne čekaj me…

Htjela sam saznati o čemu se u romanu radi te sam posudila knjigu i pročitala je u kratkom vremenu. Roman me oduševio. Svidjelo mi se što je pisan po istinitom događaju i obiluje zanimljivim događajima i razmišljanjima glavnog lika. Nakon nekoliko dana saznala sam da spisateljica romana Bojana Meandžija dolazi u posjet našoj školi.

Bojana Meandžija rođena je 4. listopada 1978. godine u Karlovcu gdje je pohađala osnovnu i srednju školu, a diplomirala je na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. I danas živi u Karlovcu te radi u izdavačkoj kući Alfa. Svoj prvi roman Veliki kraljević objavila je 2007. godine, a drugi roman Trči! Ne čekaj me… objavila je 2009. godine. Njega je počela pisati za vrijeme Domovinskog rata sa šesnaest godina u vlažnim prostorijama atomskog skloništa.

Iskoristila sam priliku te sam porazgovarala s njom o njezinim iskustvima u ratu i o samom romanu Trči! Ne čekaj me…

Možete li nam opisati kada ste i kako osjetili potrebu da napišete ovaj roman?

  • Potrebu sam osjetila jedne noći kada se dogodilo nešto na što uopće nismo bili spremni. Mislila sam da je kraj i da nećemo preživjeti, ali sam željela zapisati nekoliko rečenica u nekakvom sastavku mojoj nastavnici. Pošto nisam imala papira, zapisala sam tu prvu rečenicu na zid i iz te rečenice je nastao cijeli ovaj roman.

Kako ste proživljavali djetinjstvo kad ste živjeli u skloništu okruženi ratom?

  • Nije mi bilo svejedno. Uvijek volim reći da mi te četiri godine fale. Teško je kad s trinaest godina moraš krenuti nekim novim putovima, otkriva ti se neki novi svijet. Moraš ga zapravo provoditi pod zemljom, nemaš baš nekih opcija, nema druženja…

Što mislite o ljudima koji su Vam ukrali djetinjstvo?

  • Volim reći da postoje dobri i zločesti ljudi. Ja mislim da svi ti ljudi koji su izazvali takvo nešto ne mogu biti dobri. O njima mogu imati samo ružno mišljenje. Dijete u ratu ili odrasla osoba koja proživi rat ne može se baš osjećati dobro, sretno, a ni zadovoljno i samim time ne možeš voljeti te zločeste ljude, odnosno „sive ljude“ kako ih ja nazivam u svojoj knjizi.

Sjeća li se itko još smijeha?

Imali ste trinaest godina kada je rat počeo. Kako ste proživljavali sve promjene koje djevojčica u toj dobi prolazi (pubertet i sl.)?

  • Naravno da smo imali zaljubljivanja, odljubljivanja i simpatija. Išli smo u školu pa smo ostavljali pisamca ispod klupe. Nemaš puno opcija u skloništu. Imaš svoje prijatelje s kojima živiš i nemaš doticaj s vanjskim svijetom koji ti nedostaje jer se ne možeš baš razvijati onako kako želiš.

Za mjesec dana bit će Božić. Možete li nam usporediti Božić nekad i sada? Vraćaju li Vam se slike i osjećaji u ovo božićno vrijeme?

  • Vraćaju, i to mi je bilo jedno od ružnijih iskustava jer ne da nismo smjeli paliti lampice na boru, nismo smjeli niti paliti svijetlo u kući jer je trajalo zamračenje. Grad je morao biti kompletno u mraku da se ne bi vidjeli civili.

Kako ste se odlučili za naslov, ima li neko posebno značenje?

  • Moj sastavak kojeg sam počela pisati tj. prvobitna verzija ove knjige, imao je radni naslov Moje… iz razloga što je to Moje… označavalo neki moj osjećaj iznutra. Kad sam razgovarala s uredništvom izdavačke kuće, oni su mi savjetovali da je to naslov za odraslu populaciju i da djeca možda neće shvatiti što sam ja time Moje… htjela poručiti pa smo ga promijenili u Trči! Ne čekaj me… Htjela sam da ipak ima poveznicu s nečim iz knjige, a to je prva rečenica koju su nam mama i tata rekli kad je pala prva granata.

S obzirom na sve što ste proživjeli javlja li Vam se želja za osvetom ili ste uspjeli okrenuti novu stranicu?

  • Ja mislim da osveta nije lijep pojam. Uvijek u životu volim reći da treba oprostiti, ali ne zaboraviti ono što smo prošli i jednostavno krenuti dalje jer osveta opet navodi na nekakvu mržnju i opet na nekakve ružne pojmove. Tu smo gdje jesmo i idemo okrenuti novu stranicu života te krenuti dalje.

Postoji li još sklonište i zgrada iz romana? Kakve se emocije i osjećaji javljaju kad prođete tuda?

  • Ta smeđa vrata u mojoj zgradi su nešto gdje sam ja u ovih dvadeset i pet godina ušla možda svega četiri puta jer me vraćaju u taj period, pogotovo me vraća taj miris skloništa isti kao što je bio prije dvadeset i pet godina. Kad osjetim miris, automatski me vrati u prošlost i ne želim uopće ulaziti dolje. To je period života koji želim  zaboraviti

Snovi stvaraju budućnost

U romanu ima dosta likova čija je sudbina ostala neizvjesna i nepoznata. Npr - prabaka, vojnik, teta Spomenka… Jesu li to stvarni likovi? Znate li što se s njima dogodilo?

  • S vojnikom ne znam što se dogodilo, vidjela sam ga tada i više nikada. Prabaka Marija je otišla kod svoje sestre u Zagreb. Svi me pitaju zašto nisam razradila te likove. Tada, dok sam pisala taj sastavak svojoj učiteljici, nisam smatrala da trebam objašnjavati gdje je moja prabaka, a kasnije nisam u taj tekst više uopće htjela intervenirati. Teta Spomenka je moja zubarica koja me operirala nekoliko puta - imala sam operacije na čeljusti. Dan danas radi kao doktorica i definitivno mogu reći da mi je ta osoba bila podrška u mojem životu. I koliko god sam se bojala zubara, ona mi je taj strah uklonila i prema njoj imam posebne osjećaje.

Kako je rat utjecao na Vaš daljnji život?

  • Nisam osoba koja voli živjeti u prošlosti. Podsjete me neke stvari na rat, ali živim nekim drugim životom. Mislim da možeš otkriti još puno stvari o životu, a ne se stalno vraćati na nešto što je bilo prije dvadeset i pet godina.

Čujete li se s prijateljima iz zgrade, skloništa?

  • Čujem. Prijateljica Tamara bila mi je na promociji knjige. Sa svim prijateljima i curama koji se spominju u knjizi i dan danas sam u kontaktu. Odselili su se svi u krug od stotinjak metara od zgrade. Kad posjećujem roditelje, susrećem se s njima.

Što ovim romanom želite poručiti mladima?

  • Svi skupa moramo biti sretni, veseli, nasmiješeni jer nam je dobro, jer slobodno možemo ići u školu, na treninge, na kupanje, na izlete… Nema nekih velikih problema iako nas mediji obasipaju informacijama da smo u stravičnim problemima. Dobro, jesmo, ali slobodni smo. Možemo otići van i prošetati. I vama na nekakav način želim poručiti da budete sretni i veseli i da zaista cijenite ono što imate.

Što mislite, vraćamo li se svi mi (cijelo naše društvo) previše u prošlost, a premalo razmišljamo o budućnosti?

  • To je odlično pitanje i to je nešto što mi nikako nije jasno. Zašto već ovoliko godina kopamo po nekim stvarima koje su se dogodile? Mislim da nam je to bila škola i da moramo napravimo plan za dalje, baviti se novim projektima, vas djecu usmjeravati na neke nove putove i obrazovanje da širite nove spoznaje. Ali mi se konstantno vraćamo na nešto što je bilo i čeprkamo po tome. Izvlačimo neke nove rane. Kao kad padnete s bicikla pa vam rana zaraste. I onda, s vremena na vrijeme, umjesto da pustite da ta rana zaraste, vi otkinete krastu i rana ponovno počne krvariti. Tako ja imam osjećaj da mi cijelo ovo vrijeme, svih ovih dvadeset i pet godina, čeprkamo po nečemu što je bilo umjesto da razmišljamo o budućnosti.

Razgovarajući s Bojanom shvatila sam da se nije dobro previše vraćati u prošlost, pogotovo kad su rane tako velike. Mora se okrenuti novi list i polako krenuti dalje. Naravno, prošlost se ne smije zaboraviti, ali se ne treba stalno osvrtati na nju, pogotovo ako su rane još uvijek bolne. Također sam shvatila da je zajedništvo u najtežim trenutcima najvažnije. Svi se moramo poštivati i nikog ne smijemo zanemarivati. Naučila sam poštivati ljude više nego prije.

Klementina Režan, 7. razred